четвртак, 24. септембар 2026.

Savremena alternativna varijacija na jedan antički mit

 




 Njegovo odlično esejističko prozno delo https://kulturiska.blogspot.com/2026/09/ruzdi-na-eseijsticko-prozan-nacin.html.



                                            



 Pripovedač Umid Rai Merčant

 koji nekada davno bio uspešan fotograf nas uvodi u tri priče: o

 sebi, Vini Apsari i Ormusu Kami....




  Iako bi Vina trebala biti glavni lik, ipak je glavni

 u ovoj priči Rai (srednja zamerka).


 Odrastanja su im bila različita i ispalo da je bilo 

 predodređeno da budu povezani (pogotovo mislim

 na Vinu i Ormusa).


 Nije mi se svideo ovaj tajni/javni ljubavni

 trougao, Ormusova porodica po mom mišljenju je

 tragična na sopstvene načine.


  Ormus, bledunjava ličnost iza

 scene, iako je bio muzički talentovan, vešt i

 originalan po pitanju predstavljanja sebe kao

 muzičara. Ne čudi me što je postao takav, zbog

 porodice koji su mi bili za žaljenje.


  Vina, teška i ujedno narcisoidna

 diva kojoj porodična pozadina i raniji život pre 

 slave mi bio pretužan. Žao mi što ipak nije mogla

 da se popravi kao čovek.


 Rai se bavio sa umetničko angažovanim 

 zanimanjem u vidu fotografije i opisi nekih od

 njegovih radova su mi bili zanimljivi.


 Ruždi je dobro uklopio antički mit (Orfej i 

 Euridika) sa rokenrolom, određenim društvenim/

 političkim promenama i alternativnim stilom 

 života.


 Rai me iznenadio što na kraju pronašao 

 ljubav svog života u vidu Vinine mlađe dvojnice.

  Više bih volela da je to bila osoba koja nije pratila 

 grupu u kojoj su bili osnivači Vina i Ormus.



  Sa našim prevodom, ovo delo ima 544 stranica

 (iskreno, to mi bilo previše i drugi deo ove priče

 sam jedva pročitala do kraja),

 izbacila bih delove sa proširenom pričom o

 Ormusovoj porodici i deo pre Vininog stradanja.



 Ruždi mi više legao u memoarsko/esejističkom 

 ruhu.



  Ocena 6 

уторак, 15. септембар 2026.

Umetnost i humanost-Nadežda Petrović

 




  Kraći utisak o izložbi junakinje sa ove romansirane biografije od

 pre 11 godina


 https://kulturiska.blogspot.com/2015/12/neplanirani-obillazak-odlican.html.



 Olgica Cice živi u Trebinju i radila kao profesorka srpskog jezika i

 književnosti u gimnaziji ,Jovan Dučić'.


 U ovoj romansiranoj biografiji se radi o slikarki Nadeždi Petrović.



                                              




 Odlično su bili primenjivani opisi u prvom i trećem licu, Nadežda

 bila ispred svog vremena u velikom, pozitivnom smislu.




                                           




 Divno je što imala veliku podršku od strane svojih roditelja da

 postane profesionalna slikarka i školuje u inostranstvu. Sa 

 porodicom je bila veoma bliska i povezana.


                                               




  Svesno i ozbiljno odabrala put umetnosti i humanosti (ovo drugo

 je bilo kao dobrovoljac u Balkanskim ratovima i I svetskom ratu
 
 kao bolničarka).


                                               




 Njene slike su ozbiljno remek delo i bila veoma cenjena u Parizu.


                                                 




  Bila jedan od osnivača ,Kolo srpskih sestara', veoma važne

 humanitarne organizacije kod nas, koja i danas postoji (obnovljena

 je 1990. godine).


                                                  
 
                                                 







                                                     




Ocena 10

 
 

петак, 11. септембар 2026.

Ruždi na eseijstičko prozan način

 




 Njegovi sjajni memoari https://kulturiska.blogspot.com/2016/05/memoar-vredan-citanja.html.




                                                



 Ova zbirka esejističke proze se sastoji sa njegovih govora, intervjua

 i eseja o umetnosti, životu i određenim aktuelnim ličnostima i

 događajima.



 Podeljena u četiri dela, u prvom govori o njegovim viđenjima/

 stavovima o određenim starim pričama iz ranijih epoha.


 Drugi deo posvetio određenim kolegama sa kojima bio u dobrim

 odnosima (jedan od njih je Filip Rot), stavovima o izradi 

 autobiografije i romana, adaptacijama književnih dela kroz sedmu

 umetnost i mnogo mi zanimljiv bio njegov esej o lenjosti kroz

 književnost.



 Treći deo odaje počast međunarodnim kolegama koji su odlučili da

 podignu glas protiv užasne cenzure i nepravde, kao i dva govora 

 koje držao na diplomskoj ceremoniji u dva različita grada i perioda

 (u 2006. i 2015.).


  Četvrti deo je obimna pohvala na račun raznih umetnika (ovde je

 fokus na slikarstvo), iako sam nije slavio Božić, ipak za njega ovaj

 praznik na neki način znači.


  Divna mi bila njegova posveta o glumici Keri Fišer (1956-2016),

 njegova borba sa koronom bila veoma obimna i zanimljivi su bili

 odgovori na Prustov upitnik za časopis ,Vanity fair'.



 Ocena 10

уторак, 8. септембар 2026.

Stanari jedne zgrade iskazali priče za 14 dana

 





 Delo sa ovog posta su priče koje su napisali trideset i šest osoba iz

 Sjedinjenih Američkih Država i Kanade.



                                            



 Nastojnica jedne njujorške zgrade svedoči

 o okupljanjima grupe komšija, gde se neki od njih jedva poznaju.


 Jedina uteha u karantinskom vremenu za vreme

 korona virusa jeste pripovedanje i svaki

 od stanara ispričao svoju priču, bilo da je istinita ili izmišljena...





  Stanari ove zgrade su šarenolike, svojstvene ličnosti nazvane po

 nadimcima.



  Priče koje su svi stanari ispričali imaju realizam, mračnost,

 ozbiljnost (u nekima bilo i komičnih situacija) i otrežnjujuće.



 Nastojnica na početku se suzdržavala da bude otvorena prema

 komšijama, a većina stanara prilikom tih okupljanja ipak zbližila

 (među kojima je i nastojnica) i bili bolji ljudi.


 Pripovedanje ka jednoj ili više osoba na neki način ima

 isceljiteljsku moć (radnja se dešavala u jednom od groznih vremena

 u našoj novijoj istoriji) i u ovom delu bilo slučaj kod ovih glavnih

 junaka.


  Kod četiri priče sam se naježila i sigurna sam da su uvrštene i neke

 istinite priče.



  Skupiti toliki broj pisaca da bi se stvorilo ovako delo mi prvobitno

 bilo blago nemoguća misija, ali moj stav povodom toga jeste da su

 to uspešno uradili.


Blago mi se nije svidela jedna crna statistika koja počinje od drugog

 dana.



  Kraj mi bio neočekivan i tužan istovremeno, žalosno mi što ovo

 delo na Goodreads-u dobilo ocenu 3.16 (ljudi izgleda mrze romane

 ovog tipa i to duboko).



  Ocena 10

   

уторак, 1. септембар 2026.

Lujo Davičo (biografija)

 





 Saša Brajović je redovna profesorka na Odeljenju za istoriju 

 umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu i Fakultetu umetnosti

 Univerziteta Donja Gorica u Podgorici.



 Za osobu koju je opisala u ovoj biografiji se odlučila, tako što njena

 mama imala sećanja na ovog čoveka, u jednom od najgorih doba

 zvano Drugi svetski rat, u okupiranom Nikšiću (Nikšić u doba

 kratkog života ovog čoveka bio okupiran od strane italijanskih

 fašista i nakon njegove smrti nemačkih nacista).



                                              


 Lujo Davičo (1908-1942) je bio baletski igrač, pedagog, 

 kompozitor i učesnik Narodnooslobodilačke borbe.



 Tragovi o njegovim predacima potiču od početka 19. veka i zapravo

 se prezivali Hajim.


 On je bio poslovni partner knezu Milošu Obrenoviću (nabavljao

 novac, luksuznu robu, oružje i municije za srpsku vojsku).

                                             




 

                                                 



    Lujovi roditelji Benko (1871-1913) i Streja (1884-1978).


 


                                                  



 


                                                 



  
 Lujo prvobitno pohađao u Ženevi kod Emila Žak-Dalkroza,

 zatim Školu za ritmiku i plastiku 

 kod Mage Magazinović i uspešno diplomirao u Ženevi

 (zanimljivo da i ona sama pohađala kod Dalkroza).



 On u to doba bio jedini baletski igrač u našim prostorima i  

 veoma cenjen kao samostalni umetnik. Razočaralo me što nije bio

 evidentiran u beogradskom Narodnom pozorištu na neki

 način (tamo je igrao jako dugo i to veoma uspešno)

 


 Nakon završetka igračke karijere, stupio u profesorske vode 1937.

 godine.


                                               




 Ovde su zabeležena tri upečatljiva svedočenja od strane 

 pozorišne i filmske glumice Mirjane Kodžić (majka Maje Volk),

 pozorišnog reditelja i teatarologa Jovana Putnika i muzičkog

 kritičara Pavla Stefanovića.




 Brajovićin zadatak da na neki način rekonstruiše život, rad i

 zaostavštinu ovog važnog čoveka na polju umetnosti i same 

 baletske igre kod nas sigurno nije bio lak. Moj stav jeste da je 

 izvrstan posao odradila i velika šteta što još uvek

 nije snimljen igrani film ili serija o njemu.



 Ocena 10