Приказивање постова са ознаком Fest. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Fest. Прикажи све постове

четвртак, 29. фебруар 2024.

Napitak koji sjedinio...

 



  Crni čaj je romantična drama od ove godine koja se daje na

 ovogodišnjem Fest-u na još jednom terminu (davane su tri projekcije,

 a ja sam bila na trećoj, u Jugoslovenskoj kinoteci). Četvrta

 i poslednja projekcija se daje na Cinepleksu (T.C Galerija) u 

 14:30.


 Reditelj Abderahmane Sisako je inspiraciju za priču dobio

 prilikom otkrivanja restorana ,Parfimisano brdo' (tako je prvobitno

 trebao da se zove film i odlično što se zove tako kako jeste), gde

 su vlasnici afro kineski par.


 Bio nominovan ove godine za Zlatnog lava, a na IDMB-u ima

 trenutno ocenu 5.7.

                                          



                                               



 Džojs je na dan svog venčanja rekla ne, napustila svoju rodnu

 Obalu Slonovače i rešila živeti u kineskom gradu Guangdžou.

 Tamo počela raditi u čajidžinici. Tamo upoznaje Kaija...






  Dosta slojevito filozofsko delo sa dve važne pouke koje su 

 za mene ostavile utisak.


  1. Prihvatanje, poštovanje, razumevanje i voljenje različitosti

 po svim aspektima.


  2. Treba opraštati pravim osobama (u to spadaju naši voljeni/
 
 porodica i prijatelji).



  Nina Melo (Aja), ne samo što je posebno lepa, sa zanimljivim

 frizurama i odećom, već njena gluma veoma umilna i fina. Njen

 lik bio hrabar da kaže ne, ode u potpuno drugu državu, sa drugom

 kulturom i načinom življenja.



  Čang Han (Kai), takođe fina gluma, čovek koji dosta bio uz

 druge, samo sebe nije dovoljno osluškivao (po pitanju osećanja).

 Iskreno, nadam se da je bila java oko jednog važnog, ozbiljnog

 susreta posle više godina.



  Romantične scene između njih su fino minimalističke, tanane i

 tople, plantaža odakle su uzimali listeve čaja su prekrasne 

 (snimljene su na Tajvanu).


 Vu Ke-Ksi (bivša Kaiova žena Jing), bila opravdano povređena i ljuta i

 tokom godina, shvatila da samo oprostom i fokusiranosću na 

 sadašnjicu se može krenuti dalje.



  Jako simpatičan bio Majkl Čeng (Li-Ben, Kaiov i Jingin sin) kom

 na početku nije bilo lako prihvatanje očeve nove veze (vremenom,

 sprijateljio se sa Ajom).


  Azijska i afrička kultura u ovom filmu se dobro spojile, nego sam

 u ovom filmu imala sledeće minuse.



  1. Previše razbacivanja/scena sa sporednim likovima (fokus trebao

 biti samo na Ajin boravak, odnos sa Kaiom i njegovima i to kako

 su srušili barijere sa svojom vezom).


  2. Završetak filma (samo to ću vam odati).


  3. Mogli su u jednom delu filma da obuhvate i Ajinu porodicu

 (spominje se samo sestra, ali nešto malo), odnosno reakcija

 porodice na njen novi život.



  Muzika tokom celog filma koji traje dva sata je prekrasno 

 opuštajuća, sniman u 5 država (Francuska, Mauritanija, Obala

 Slonovače, Tajvan glumi Guangdžou i Luksemburg) i uspešno

 montiran u finalnu verziju.


  Ako ne volite otvorene epiloge, mnogo filozofske slojevitosti, 

 usporenosti (film jeste spor, ali mi nije puno smetalo), bolje nemojte

 da gledate.


  Ako volite sjedinjavanje drugih kultura, različite predele, azijsku

 i afričku savremenu životnu kulturu, onda je film za vas.



  Ocena 8.5
       

четвртак, 2. март 2023.

Rešena pronaći svoje biološke roditelje...

 



 Povratak u Seul se davao na ovogodišnjem Festu, kao jedan

 od takmičarskih filmova.

 Imao premijeru na prošlogodišnjem Kanskom filmskom

 festivalu, bio na širem spisku kandidata za ovogodišnjeg Oskara

 kao predstavnik Kambodže (jedan deo filma snimao tamo,

 a sam reditelj Dejvi Čou je kambodžansko francuskog porekla).


                                                   



                                             

 Frederik Fredi Benoa prvi put otišla u Južnu Koreju, odakle u

 stvari potiče (nju su usvojili Francuzi kao veoma

 malu i odrasla u Francuskoj) i odlučna pronaći svoje biološke 

 roditelje...



 Dži Min Park je fenomenalno odglumila junakinju koja tokom

 potrage za biološkim roditeljima prošla kulturološko, društveno

 i emocionalno veliki put pun dobrih i loših iznenađenja. Njena

 prva uloga veoma uspešna koja zaslužuje biti nagrađena

 (treba da nastavi sa glumom).


 O Kvang-rok (Fredin biološki otac) izražajno umetnička gluma

 osobe, veoma emotivne i sa velikim osećajem krivice.


 Guka Han (Tena, hotelska radnica sa kojom se Fredi sprijateljila)

 uradila veoma dobro ulogu tamošnje meštanke, strogo poštujući

 kulturu svoje domovine i dosta pomogla Fredi.


 Film ima četiri vremenska perioda i zasnovan po istinitoj priči

 prijateljice reditelja (ona sama bila rođena u Južnoj Koreji, živela

 godinu dana pre usvajanja tu i odrasla u Francuskoj).


 Povratak u Seul nudi lepezu raznih osećanja tokom gledanja,

 ima razloga zašto je dosta slojevit i samo su mi dve stavke blago

 razočarale u tom filmu.


 1. Modernistička muzika u jednoj od scena mi baš bila jeziva i

 teška za slušanje (ujedno sam jedva ispratila radnju).


 2. Nije mi raščišćen do kraja odnos sa njenom biološkom majkom.



 Ocena 9.5


 

 

среда, 30. новембар 2022.

Zašto danas nemamo takvog...

 



 Odlična monografija o našem sjajnom filmskom festivalu

 https://kulturiska.blogspot.com/2022/01/kulturno-zavestanje-od-cetiri-slova.html.


 Šta sam gledala pretprošle godine na Festu

 https://kulturiska.blogspot.com/2020/03/norveski-beli-labud-otisla-za-ameriku.html.


 

 Na ovogodišnjem Festu u Jugoslovenskoj kinoteci (sala Makavejev,

 nazvana po reditelju Dušanu Makavejevu), prikazivao se 

 domaći dokumentarni film ,Gradonačelnik', koji je bio snimljen 

 prošle godine.

 Bio je prikazivan i na Drugom programu RTS-a pre nekoliko

 dana.


                                               

 Ko je bio Branko Pešić, gradonačelnik Beograda sa 

 devetogodišnjim mandatom (1965-1974)?

 Odgovore će dati video i fotografske arhive, njegovi bližnji,

 saradnici i prijatelji...



 Već pri samom uvodu u ovaj dokumentarni film su bili iskazani

 veoma jasni i iskreni odgovori.

 Pešić je bio gradonačelnik vizionar, zaista pomagao građanima i

 odnosio se sa njima kao sav normalan svet

 (navedene su dve zanimljive priče o tome), Tito nije njemu smeo

 da se zamera i Beograd je u vreme njegovog mandata bio zaista

 posebna metropola (neki od tih dostignuća su most ,Gazela',

 hala ,Aleksandar Nikolić'-nekada hala Pionir, Ada Ciganlija postalo

 uređeno kupalište i tako dalje).


 Nije glumeo da je vrhovni vođa koji bi da gazi druge zarad

 svojih dobitaka i pitam se poneki put zašto danas nemamo

 takvog gradonačelnika širom naše države (ovog sadašnjeg

 i njegovog prethodnika koji je navodno inicijator

 ovog dela organski mrzim)?


 Bilo bi dobro da sa vremena na vreme puste ovo važno 

 dokumentarno delo, jer zaista vredi.


 Ocena 10

 

 

субота, 29. јануар 2022.

Kulturno zaveštanje od četiri slova zvano...



 Filmovi koje sam gledala na kulturnoj manifestaciji o kojoj je

 monografija sa ovog posta.


 1. S' one strane (Hrvatska) https://kulturiska.blogspot.com/2016/03/s-one-strane.html.


 2. Zonda, argentinski folkor (Argentina) https://kulturiska.blogspot.com/2016/02/sjajan-i-odlican-prikaz-tradicionalno.html.


 3. Vitni:Biti svoja (Amerika) 

 https://muaria.blogspot.com/2018/03/vitnin-vrh-i-pad-kroz-dokumentarni-film.html.


 4. Sonja: Beli labud (Norveška, Amerika) https://kulturiska.blogspot.com/2020/03/norveski-beli-labud-otisla-za-ameriku.html.


                                                   


 Una Čolić Banzić je priredila vrhunsku monografiju i 

 antologijsko delo o našem filmskom festivalu koji bio sjajni i

 veliki kulturni most zvani fest. poseban umetnički prozor 

 za druge tadašnje socijalističke države, gde smo 

 svetski bili veliko neko i nešto i

 biti na Festu (kao gledalac, umetnik, iza scene i 

 organizator) bila sjajna, posebna stvar.


 Jedan od osnivača Festa i prvi selektor filmova 

 Milutin Čolović bio potpuno spreman da stvori 

 važni kulturni događaj i uspeo uz

 pomoć nekoliko saradnika. Fest prošao burne i teške godine (1993.

 i 1994. nije bio održan, 1997. bio opravdano prekinut), prošle 

 godine nisam bila na Festu zbog posebnih razloga.


 Dosta ključnih reditelja, umetnika, novinarskih i tv kritičara su

 uključeni u izvrsnu monografiju, fotografska arhiva fenomenalno

 raspoređena uz sve priče, podeljene u 16 poglavlja.


 Priče koje su posebno ostavile za mene utisak jesu o najboljem 

 simulativnom prevodiocu na engleskom i francuskom (to je kada

 prevodilac tiho prevodi slušaocu šta druga osoba na svom

 jeziku govori) Bošku Čolaku Antiću,

 Mirjani Van Blarikom (našoj novinarki i filmskoj kritičarki 

 zaslužnoj na dovođenju umetničkog krema u prvim, zlatnim 

 godinama Festa, ona dugo živi u Americi) i priča o Festoviziji

 (osnivač te kulturne i izvrsne priče bio jak televizijski

 novinar Nebojša Đukelić kog nema već 26 godina).


 Monografija je odštampana u 500 primeraka (očekivala sam 1000-

 1500), onaj ko je ima u privatnoj kolekciji, treba da je stavi na

 istaknuto mesto i često čita.


 Ocena 10

  

субота, 7. март 2020.

Norveški beli labud otišla za Ameriku...




 Na Festu je bio norveško američki biografski film o čuvenoj

 norveškoj klizačici Sonji Heni (1912-1969) ,Sonja:Beli labud'.

 Ona je bila trostruka Olimpijska šampionka, deset puta

 svetska šampionka i šest puta evropska šampionka.


 Fokus filma je Sonjin odlazak i boravak u Americi i tamo

 postala holivudska zvezda. Ali, sva ta slava je počela dramatično

 uništavati...


 Ine Mari Vilman kao Sonja je ispala pun pogodak i liči na

 pravu Sonju.


                                               
                                              




Snimak iz 1945.

Bilo je šou replika u filmu (jedna od njih je 

 Sonjin pregovor sa Derilom Zanukom za ugovor u

 ,Twentieth Century Fox', radi svojih filmova), realistične drame, 

 intrige i provokativnih scena (Sonja bila veoma fatalna

 za muškarce, tek se usrećila u trećem braku).


 Savremena muzika ovog veka sa radnjom filma koji se

 odvija u prošlom veku nije bio pravi

 spoj po mom mišljenju.

 Volela bih da je u filmu bilo obuhvaćen delić trostrukog

 Olimpijskog uspeha.


 Najdirljiviji deo filma je epilog, veliki plus na samom 

 završetku dokumentarni snimci.


 Ocena 8 

субота, 5. март 2016.

S one strane



  Prvi put, Jeca i ja smo sinoć bile u bioskopu ,Roda 

 Cineplex' u tržnom centru ,Ušće'. Za kupovinu karata, kupujete 

 isto kao kad bi kupovali bioskopska jela i pića.

 Pre premijere, videle smo glumca Bojana Perića nakratko (Stošića 

 iz ,Vojne Akademije'), koji je otišao gledati drugi film. Sala 1 ovog

 bioskopa je fenomenalna i nas dve smo sele na odlično dvosed

 sedište, na samoj sredini. Gledaoci ovoga filma su bili sredovečni

 ljudi i bilo par starijih.


 Film ,S one strane' je dobio specijalnu nagradu žirija Europa

 Cinemas na ovogodišnjem Berlinskom festivalu i bez sumnje 

 zaslužio to.


 Kratki opis:

 Vesna je patronažna medicinska sestra i pred početak radnog 

 vremena, prima telefonski poziv od nepoznatog čoveka. Pre 20

 godina, sa svojom decom se preselila u Zagreb i sve do sada,

 uspevala živeti svakodnevnicu. Nakon poziva od čoveka,

 isplivala na površinu njena tajna...


 Ksenija Marinković je odlično odglumela Vesnu, povređenu i ljutu

 ženu nekadašnjeg vojnog lica nakon što ostavio nju i decu (od 

 kojih je jedno dete nastradalo) i biva potrešena otkrivanjem tajne.


 Lazar Ristovski ovde glumi tog nepoznatog koji je zvao i

 u ovom filmu mi se za divno čudo dopao.



 Njihovi telefonski dijalozi su ozbiljno kompleksni, sa dužim

 pauzama. Veliki plus što je film bio fokusiran isključivo na

 Vesnu i čoveka. Kraj filma će vas itekako iznenaditi, kao sve nas u

 publici. 


 Na kraju projekcije, publika i neki od novinara su mogli

 postavljati pitanja ekipi filma. Pitala 

 sam vezano za pravog Vesninog muža (samo se njegov glas čuje), 

 zbog čega ne vidimo njegov lik. Reditelj

 Zrinko Ogresta mi odgovorio da je tako bila njegova vizija i

 odgovorom sam bila zadovoljna. Prvi put sam uživo prisustvovala 

 pitanje- odgovor priči nakon filma i mnogo mi se svidelo. Film je 

 ozbiljno dramatičan, drži pažnju do samog kraja i konačno da 

 vidim tako nešto na regionskoj

 kinematografiji. Imate prilike još samo prekosutra da ga gledate u

 bioskopu Fontana u 17 sati, a u bioskopima bi trebalo uskoro, samo

 ne znam tačno kada.



  Ocena 10/10
                                           

субота, 27. фебруар 2016.

Sjajan i odličan prikaz tradicionalno umetničko kulturne baštine! :-D



  Jeca i ja smo danas odgledale dokumentarno umetničko muzički

 film ,Zonda, folcore argentino' (Zonda, argentinski folkor') u sali 

 Doma omladine, na 44. ,Fest'-u. Zonda je suvi vetar koji duva na 

 tom području. Bilo je

 publike (90 % žena), mogle smo birati mesta koja hoćemo i

 izabrale idealnu sredinu. Najmlađe u publici, ubrzo nestala mala

 nelagodnost oko toga.

 Očekivala sam dobar prikaz interesantne teme zvana narodna

 muzika i prvo krećemo sa opisom.

 Kratak opis

 Uvod počinje paljenjem studijskih reflektora (film je snimljen u

 studiu za filmove), uz mirnu klavirsku

 tradicionalnu pesmu. Posle idu pesme i plesovi o zemlji, tuzi, 

 velikoj i strastvenoj ljubavi, radosti, ozbiljnosti i plesni komad o

 mački (da, to je istina).


 Skoro svi učesnici ovog sjajnog i odličnog 

 filma su ukratko predstavljeni, čisto da ih upoznate. 


 Hami Torres (Jaime Torres) je izvrsan svirač žičanog instrumenta

 sa njegovog područja čarango. Ima 77 godina i još je aktivan.

 Najstariji učesnik ovog filma i dopala mi se njegova energija tokom

 izvođenja veselije narodne pesme.


 Horasio Lavandera (Horacio Lavandera), pijanista prestižnih

 nagrada na međunarodnim takmičenjima. Otvorio ovaj film

 svirajući klasičnu narodnu pesmu, prelepi uvod za 

 dokumentarni film.


 Oskar Palavekino (Oscar Palavecino), argentinski narodni pevač,

 pod nadimkom El Ćakveno. U duetu sa mladom Himenom Teurel

 (Jimena Teurel) otpevao narodnu pesmu o tamošnjem ratniku.


 Soledad Pastoruti (Soledad Pastorutti), latino pop i narodna

 pevačica. Poznata širom Južne Amerike, otpevala pesmu o

 domovini i prolasku života.


 Luis Salinas je klasični gitarista sa raznovrsnim repertoarom, od

 narodne, džez, bosa nove i tako dalje. U

 filmu, svira sa svojom grupom narodnu muziku.


 Pedro Aznar, muzičar i tekstopisac. Bio u nekoliko grupa i veoma

 uspešan kao solista u Argentini. Izveo narodnu

 pesmu o čoveku koji nestaje i pita ko će biti uz njegovu voljenu, 

 da li kao senka ili ne.


 Huan Falu (Juan Falu), klasični gitarista i kompozitor. U filmu je

 prelepo svirao narodnu muziku i sarađivao sa njegovim poznatim

 sunarodnikom Hairom.


 Hairo (Jairo). Tokom svoje bogate karijere, otpevao preko 500

 pesama na kastiljskom, italijanskom i francuskom.


 Gabo Ferro (Gabo Fero). Roker, poeta, istoričar i profesor

 univerziteta. U duetu peva sa koleginicom Lusijanom Huri tužnu

 poetsku pesmu o ljubavi.


 Melania Perez, narodna pevačica. U filmu pevala narodnu pesmu 

 o zemlji veoma visokim glasom, sasvim dobrim.


 Mercedez Sosa (Mercedes Sosa), jedna od najvećih argentinskih

 pevačica i van nje. Nje nema već 7 godina i napravljena je prelepa

 posveta za nju.


 Mariana Karizo (Mariana Carrizo), pevačica narodne muzike.

 Otpevala pesmu o zemlji.


 Liliana Herero (Liliana Herrero), pevačica. U filmu otpevala

 ozbiljnu, narodnu pesmu gde se pominje mesec.


 Marian Farias Gomez, pevačica narodne muzike. Ovde sarađivala

 sa kolegom Valter Soriom i gitaristom Marselom Toresom.


 Lučo Gonzalez (Lucho Gonzalez), gitarista i pevač. U filmu peva

 i svira veselu narodnu pesmu.


 Lito Vitale, pijanista i kompozitor. Njegova klavirska tema za

 film prikazuje narodnu muziku na poseban način.


 Koki i Paharin Savedra (Koki y Pajarin Saavedra), braća, plesači

 i koreografi. Oni i njihova plesna grupa su učesnici filma. 


 Orkestar prijatelji promena (, Orquesta popular los amigos del

 chango) sviraju narodnu muziku. 


 Vitilo Abalos (Vittillo Abalos), narodni perkusonista. 


 Peteko Karabahal (Peteco Carabajal), pevač i sarađivao u duetu

 sa Veronikom Kondomi.


 Veronika Kondomi (Veronica Condomi), pevačica, kantautor,

 gitarista i kompozitor.


 Atahualpa Jupankui (Atahualpa Yupanqui), jedan od najvažnijih

 argentinskih narodnih umetnika prošloga veka. Nije živ već 24

 godine. Posveta o njemu je jako dobra kao i za Mercedez.


 Metabombo je grupa perkusonista koja spojila narodnu

 muziku sa malo modernosti.



  Svaka pesma i ples imaju posebnu priču. Uz svaku pesmu sam

 osetila pozitivnu jezu i uživanje. Argentinci kad izvode svoju

 narodnu muziku, to za mene ne zvuči bezveze, otrcano i loše.

 Oni uživaju i unesu se u suštinu onoga što izvode. Za plesače

 Kokia i Parahina imam samo velike i pozitivne hvale! U ovom

 filmu, upoznaćete smisao narodne muzike i plesa. Mi (Srbija) bi

 mogli napraviti sličan film, ali mislim da na žalost do toga neće

 nikad doći... Čim bude izašla originalna muzika iz ovog filma,

 nekako ću je presnimiti i uživati slušajući. Utisci i zaključci o ovom

 filmu su samo pozitivni!

 Evo i trejlera. :-) P.S. Imate priliku da gledate film 4. marta u

 Dvorani kulturnog centra u 19:30 i karta je 300 dinara.


                                             


 Ocena 10/10